Sjedeći za stolovima u open space, desetak migranata pažljivo slušaju Ivana, web developera i predavača iz nevladine organizacije Borders None. Nalaze se u Travnom, jednom od zagrebačkih predgrađa, u prostoru koji nalikuje na start-up radne prostore, a tu su kako bi stekli znanja iz informatike i programiranja.

Razlog zbog kojeg tražitelji azila, politički izbjeglice, sudjeluju na nastavi jest želja da nađu posao u Hrvatskoj. Većina ih je početnika u informatici, ali zajedničko im je namjera da  postanui što bolji. Redom su se predstavili: Milan, iz Rusije, priznao je da se ne razumije posebno u informatiku, ali marljivo uči, jer je svjestan potreba na tržištu rada. Amara Cissé, iz Sierra Leone, stigao je ovdje prošlog ožujka, nikada se nije bavio programiranjem, ali sada pažljivo prati Ivanova predavanja.

Na kraju stola smjestila se Hélène, izbjeglica iz Ugande. Njoj programiranje nije strano.“Imam temeljno znanje iz informatike, i već sam se pomalo bavila programiranjem prije nego što sam napustila Kampalu. Sad ću usavršiti svoje vještine i prijaviti se na poslove u Zagrebu”.

Tijekom ova dva sata migranti će naučiti kako napraviti svoj website. “Vidite, ovo je sada napisano u HTML-u i CSS-u. Programiranje omogućava dobru sintaksu u pisanju i sada će moći napraviti početnu stanicu websitea”, kaže Ivan, volonter iz Hrvatske.

Na kraju predavanja, Ivan je kao iscijeđen.Jezična barijera i manjak znanja kod nekih polaznika ga iscrpi, ali ne i obeshrabri. “Uspjet ćemo, naš program traje devet mjeseci, uspjet će oni”, siguran je Ivan. Ukupno, više od pedeset učenika prati tečaj informatike.

Digitalno opismenjavanje

Program o kojem Ivan govori zove se Coders Without Borders, tj.Programeri bez granica. Nevladinu organizaciju koja ga razvila  financira Europska unija, a sastoji se u tome da se migrantima ponudi besplatan ubrzani tečaj programiranja u ritmu od četiri sata tjedno. Kad će preći na višu razinu, naučit će programirati u JavaScriptu, što sve tvrtke koje zapošljavaju u tom sektoru traže.

Ovaj tečaj jedan je od glavnih aduta udruge Borders None, no u ponudi su i drugi, naprimjer učenje hrvatskog i engleskog. Volonteri nevladine organizacije uglavnom surađuju s izbjeglicama od 18 do 50 godina, a imaju dugogodišnje iskustvo u radu s tražiteljima azila.

Osim tečajeva informatičke pismenosti i jezika, uči se i kako najbolje napisati svoj CV i motivacijsko pismo, kako organizirati elektroničku poštu i data. Sve će to biti alati i vještine koje će koristiti kao budući web developeri.

Smisao postojanja ove nevladine udruge a jest da u svijetu koji se stalno mijenja, pruže digitalne alate migrantima kako bi oni mogli uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Da bi im najbolje pomoglo, svaki volonter ima precizno određenu ulogu i zadatak.

Tako je Ward Obeid, (28), zadužen za nastavu programiranja. “Naš cilj je da polaznici na kraju znaju napraviti website. Kad završe tečaj, izdajemo certifikat koji mogu staviti u CV,” kaže Ward.

I sam izbjeglica, Sirijac Ward stigao je u Europu prije devet godina. Iz vlastitog iskustva zna kroz što migranti prolaze i kako im se treba pristupiti. Ward je prošao ovaj isti program u Španjolskoj, a onda se u veljači 2024. pridružio nevladinoj udruzi koja ga je osmislila. “I sam sam bio na mjestu tih ljudi i nevladine organizacije pružili su mi ruku. Prošli smo kroz slične tragedije. Znam kako je doći u novu sredinu i biti posve izgubljen. Kao odgovorna osoba tečajeva programiranja, mogu im pružiti profesionalnu pomoć”, približio nam je o čemu se radi ne bježeći od emocije.

Svaki mjesec organizira za svoje studente posjete start-upovima i zagrebačkim tvrtkama kako bi ih upoznao s potencijalnim poslodavcima.

Trka s preprekama – samo za hrabre

Kad završe program Coders without borders slijedi potraga za poslom u Hrvatskoj, a to je kao trka s preprekama u punoj opremi.

Evo nas u jednom zagrebačkom kafiću, gdje Abdul Hussein potišteno pripovijeda kako bezuspješno traži posao. Godine 2018. došao je iz Sirije, dobio politički azil i svladao programiranje. Abdul je tipični povučeni geek. Uvijek su ga privlačili ekrani i softverski programi, za što se specijalizirao. Ali, unazad osam mjeseci, sva mu se vrata zatvaraju pred nosom.

“Teško je naći posao u Hrvatskoj, ako ste izbjeglica. Svaki put kad pošaljem CV ili kad prođem intervju, dobijem isti odgovor, da su odabrali drugog kandidata. Nastavit ću tražiti posao još nekoliko mjeseci, a ako ne nađem, selim dalje, u neku drugu zemlju”, tiho nam je rekao rezignirani mladić.

Drugi su imali više sreće, kao Semih Adigüzeln (30), iz Izmira u Turskoj. Nakon što je naučio hrvatski pod okriljem Borders None, završio je studij na Sveučilištu u Zagrebu. Danas, kad ga trebaju, odazove se pozivu Borders None da prenese svoje iskustvo iz prve ruke. “Kad sam dobio politički azil, Hrvati su me odmah počeli drugačije gledati. Prije bih u njihovim očima vidio strah, ali sad je to posve druga priča”.

Pa ako polaznici programa i imaju drugačija životna iskustva, svi se čvrsto namjeravaju integrirati u hrvatsko društvo. Tako od ranog jutra, jedan visoki simpatični tip od pedesetak godina, u crnom kaputu i sa šiltericom nabijenoj na glavu, prilježno slijedi sve ponuđene tečajeve. Sporazumijevamo se preko aplikacije za prevođenje DeepL i saznajemo da se zove Viktor i da je iz Rusije.

Bivši ruski specijalac Viktor je sudjelovao u brojnim vojnim operacijama ruskih specijalaca, na primjer u Čečeniji 1990-ih. No, prije tri godine, napustio je specijalne snage i prešao nekoliko zemalja dok se nije našao u Hrvatskoj u prosincu 2023.

“Nije me strah razgovarati s vama. Ja ovdje počinjem svoj novi život, želim naučiti hrvatski, naučiti informatiku i želim ovdje živjeti. I, tko zna? Možda ću čak zasnovati i obitelj ovdje”, objasnio je. Učenje hrvatskog jezika ključna je etapa integracije, kao što dobro ilustrira slučaj Wassima Najeba, 26-godišnjaka, koji je morao napustiti studij nakon kojeg bi bio inžinjer, a dolazi iz enklave Idilib u Siriji.

“Naučiti hrvatski jedini je način da postanete dio zajednice. Ja sam mlad i nisam izgubio nadu. Ne želim lutati od zemlje do zemlje kao neki ukleti migrant. Radit ću više i teže od drugih, ako treba”, odlučno je rekao.

Pomoć tražiteljima azila oko potrebne dokumenatacije

Ekipa iz Borders None ima i odjel pravne pomoći, možda i najvažniji za izbjeglice, u okviru kojeg odvjetnici i pravni savjetnici pomažu tražiteljima azila sređivanje dokumentaciju kako bi dobili dozvolu boravka u Hrvatskoj.

Prije dva mjeseca stigla je i volonterka Adele Immediata, (26), čiji je zadatak briga oko dokumenatacije tražitelja azila. Prvo iskustvo stekla je u Francuskoj, oko Calaisa, zatim u Ventimigli, pa u Grčkoj. Specijalizirala se za pravnu pomoć. “Pomažemo oko zahtjeva za pravo azila, i procedura oko radnih dozvola. Dogovaramo sastanke, pratimo ih na policiju…”

Da bi tražitelju azila složila kvalitetnu osobnu dokumentaciju, Adele mora biti dobro upoznata sa životnim i društvenim okolnostima iz kojih određena osoba dolazi, nedaće kroz koje su tražitelji azila prošli, treba znati jesu li bili žrtve fizičkog nasilja, mora znati za njihove traume, kao i nasilne sukobe u njihovim zemljama porijekla. To su teška iskustva o kojima ljudi ne vole suviše govoriti. “Komplicirano je, frustrirajuće, jer ponekad ne žele ništa reći, što razumijem, ali ipak trebali bi, jer će im to pomoći oko dosjea koje moraju priložiti”, objasnila je Adele Immediata.

Sljedećeg dana, koordinatorica aktivnosti ove nevladine organizacije primila nas je u centru Zagreba. Eleonori Nicolaci tek je 27, a već godinama radi na pomoći izbjeglicama. Potvrdila nam je da je situacija s tražiteljima azila u Hrvatskoj među najsloženijima u Europskoj uniji. “U usporedbi s većinom drugih zemalja EU-a, ovdje je iznimno teško dobiti azil. Zbog geografske pozicije, Hrvatska je prva u Europi na migrantskoj ruti, pa ovdje ne vole izbjeglice. Dobivanje prava na azil proces je koji može trajati nekoliko godina, ako se uopće i završi. Da bismo pružili pomoć oko tih procedura, angažirali smo odvjetnike i pravne savjetnike”.

Hrvatska dio Schengenskog područja tek od 1.siječnja 2023, ali odmah potom, u razdoblju manjem od godinu dana, čak 70 tisuća ljudi stiglo je ovdje ilegalno, a najviše iz susjedne Bosne i Hercegovine. Nevladine organizacije stalno prozivaju Hrvatsku, tu zemlju što ima manje od 4 milijuna stanovnika za pushbacks, tj. odvraćanje migranata preko hrvatske granice bez njihove volje, a nekad i uz upotrebu jake sile.

Službeni Zagreb to rutinski negira, iako su i neki policajci, godine 2021.u intervjuima medijima potvrdili ove navode. Hrvatska je bila jedna od glavnih točaka na balkanskoj ruti, kojim su, bježeći od ratova 2015. i 2016. prolazili na tisuće muškaraca, žena i djece. Skoro deset godina poslije, manje migranata izabire tu rutu, a kada izaberu, u Hrvatsku stižu preko Bosne i Hercegovine i Srbije.

Prema Danskom vijeću za izbjeglice, u prvih devet mjeseci 2023. godine, 2.559 osoba upozorilo je na nasilno odvraćanje izbjeglica s hrvatske prema bosanskoj granici. U takvim situacijama, nerijetko dolazi do incidenata. Ilegalni prelasci hrvatske granice postali su posebno rizični, i među migrantima se hrvatska policija spominje kao jedna od najgorih za migrante.

Na Hrvatsku se i danas kao i prije gleda kao na tranzitnu zemlju zbog loših uvjeta za prihvat izbjeglica i kafikajnskog sistema odobravanja dozvola za azil. Niti kad je ušla u Schengen, godine 2023.,ništa se nije poboljšalo ni u proceduri, niti mentalitetu. Hrvati su generalno prilično zatvoreni prema izbjeglicama.

Demokratski manjak

Brojke govore same za sebe, a to je da 78 posto izbjeglica tvrdi da su u prolazu kroz Hrvatsku i žele se skrasiti u nekoj drugoj zemlji. “Istina, ne vide Hrvatsku kao mjesto gdje bi ih se dobro dočekalo, a neki ne vide ovdašnje društvo kao multikulturalno, što pripisuju njihovoj religiji i boji kože. Sve su to faktori koji utječu na to da izbjeglice ne ostaju ovdje”, zaključila je Eleonora.

Pod utjecajem sličnih okupljanja u Bugarskoj i Mađarskoj, od početka 2024, nekoliko antimigrantskih skupova održano je i ovdje. Specijalist za regiju Balkana, politolog dr Loïc Tregoures, kaže da je Hrvatska zabilježila “nekoliko demografskih odljeva stanovništva, uzrokovanih pitanjima korupcije i položajem medija”.

Ove tendencije nemaju izravan učinak na Borders None, koju isključivo financira Europska unija. Volonteri nevladine organizacije nastavljaju pomagati onima koji im se obrate. Nije samo riječ o tečajevima za programiranje, nego je Borders None za njih kao druga obitelji, pa se teškoće s kojima se sreću čine lakšim. Nedavno, svi su skupa slavili Bajram.

Svatko je donio po jedno jelo iz svoje zemlje. Kad neko zapne u teškoće, bilo osobne ilii obiteljske ili psihološke naravi, Eleonora i volonteri bore se rukama i nogama da nađu rješenje. “Radi se o hitnim, ali konkretnim pitanjima koje treba riješiti.”, objašnjava nam. “Gdje se može kupiti SIM kartica, ili karta za autobus, kako doći do liječnika…Kad ljudi dođu, dezorijentirani su i vodimo ih kako najbolje znamo. A ako nakon nekoliko mjeseci neki od njih nađu posao zahvaljujući našim programima, e, to je pobjeda!”